/image%2F2577286%2F20171109%2Fob_8d2d9f_myavatar.png){kind=avatar}
Pisala sam već o HTV-u kao o jednome kotačiću sustava koji tjera ljude put zapada, javni servis koji svi financiramo da bi nam nanosio štetu. Tu i tamo, češće slučajno nego namjerno, izleti im istina. Tako se desilo da su u dva-tri dana, u dvije različite HTV-ove emisije zapravo ponovljene moje riječi s ovoga bloga - o razlozima iseljavanja.
Najprije je Šprajc zaključio da kod nas nema radnika za rad u tvornici ribljih konzervi, jer plaća ne može biti viša od 4000 kn zbog onih 50 000 viška državnih službenika (onih iz moje naslovne poruke), koje država mora namiriti kako bi imala glasački aparat za sljedeće izbore. Jedini izlaz za nas, da ne nestanemo s lica Zemlje, da svi radno sposobni ne isele iz Hrvatske, da nam se ne uruši mirovinski sustav itd., je POVEĆANJE PLAĆA. A one se NE MOGU povećati dok financiramo na desetke tisuća uhljeba, parazitske štetne općine, donosimo Lex šerife. Jedini način da ljudi ostanu u Hrvatskoj je povećanje plaća, odmah. Cijeđenjem ovakvih poput mene putem izmišljenih poreznih kazni neće se riješiti problem. Jer, između ostaloga, ja ću pružiti otpor.
Brine me to što se u gradovima to iseljavanje toliko ne osjeti pa ljudi nemaju toliko svijest o tome koliko je problem velik. U malim sredinama svaki pojedinac fali, a kod mene ljudi nestaju iz dana u dan. U veljači moja dobra prijateljica ide na razgovor za posao upravo u Irskoj, koju je Šprajc i spomenuo, u kojoj je za isti posao triput veća plaća. Ja pak čekam rješenje iz porezne vezano uz spominjani porezni nadzor mojega PDV-a od 1500 kn godišnje pa ću, sukladno rezultatu, i sama razmisliti da uhvatim maglu. Ne radi novca, nego iz principa. Kad ne bi bilo toliko uhljeba, imali bi novca za sve pa ne bi morali maltretirati ovakve poput mene za litru Domestosa uknjiženog u troškove.
Dakle, prvu istinu izrekao je Šprajc, a drugu Kardum. Kardum doduše ni nije „njihov", ali je na HTV-u izrekao istinu koju očito svi znaju, svi su je svjesni, a nitko ništa ne poduzima. Naime, jutros je lijepo objasnio kako se državna zemlja poljoprivrednicima dodjeljuje po stranačkoj pripadnosti, poznanstvima s lokalnim političarima i sl. Zapravo je parafrazirao moj tekst o Lex šerifu. Dakle, profesor koji živi u velegradu i uglavnom se kreće po urbanim sredinama, duboko je svjestan pošasti mita i korupcije u svakoj pori društva i u zadnjim zabitima, ali sve to komentira sa smiješkom. Kod nas dakle nema intelektualaca koji bi dotično stanje barem osudili, a kamoli što poduzeli.
Pisala sam o mitu i korupciji i na primjeru moje vlastite sredine. Svi samo konstantiraju, više nitko nema snage da nešto poduzme, a sve to potvrđuje moj zaključak da je jedini način da ih se riješimo taj da ih izgladnimo, da na ovaj ili onaj način odselimo (bilo fizički, bilo da preselimo poduzeća), prestanemo financirati taj aparat pa da se međusobno poglođu i nestanu. Baš kao što se već događa s SDP-om...